|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
ivana_mr@msn.com
Sjedio je pokraj nje. Tek sada shvatio je da su ovo posljednji trenuci što ih provodi s njom. Bio je ljut, ali nije imao snage oduprijeti se toj činjenici. Zaspao je.
… i dok se kotač okretao ona je uživala na povjetarcu. Sjedila je sama i gledala svoje nove starke kako rade male krugove u zraku. U ruci je držala šećernu vatu. Tako ju je voljela. Visoka razina šećera u krvi izmamila je iz nje gromoglasan smijeh. Osjetila je poglede na tijelu. Primijećena je. Stavila je sunčane naočale i pokušala se sakriti iza njih. Osjetila je kako kotač usporava. Bila je blizu tla. Tek sada je čula narod, koji se naguravao oko automata, tombola i klaunova. Voljela je cirkus. Bio je tako zabavan i moćan. Jedino je on najtužniji dan mogao učiniti ljepšim. Nagli trzaj osvijestio ju je. Vožnja je završila. Pojela je zadnji komadić šećerne vate i bacila štapić. Sišla je s kotača i stopila se s masom. Rijeka ljudi gurala ju je naprijed. Nijedno lice nije joj bilo poznato. Uplašila se. Tup! Udarila je u sanduk. Popela se na njega i pogledom tražila crnu majicu u moru istih. Ništa. Doza ljutnje ju je polako ispunjavala. Zar ju je opet ostavio samu? Zadnje trenutke života provodi sama. Ironija je još veća što joj je takav cijeli život. Nadala se da će barem zadnji dan biti drugačiji. Skočila je sa sanduka, a naočale su pale na zemlju. Savila se da ih pokupi, ali prepoznala je njegove starke. Tu je! Zagrlila ga je. Zavukao je ruku u džep i izvukao žeton. «Zadnja vožnja», rekao je. Bila je poput djeteta u tom trenutku. Vesela što ne mora kući, ali jako umorna. Osjetila je, kako ono što joj je još maloprije bilo veselo i zabavno, sada pravo mučenje. Do sad veseli koraci postali su tromi, a osmijeha više nije bilo…
Jako svjetlo natjeralo ga je da otvori oči. Osjetio je hladnu i ukočenu ruku u svojoj. Sa suznim očima i tihom krivnjom dao joj je zadnji poljubac. Ustao se i nazvao njezine roditelje. «Mrtva je», rekao je.
Nikad neću ubrat cvijet.
Ti si potreban da živim.
Da se sruši cijeli svijet
neću priznat da te gubim.
S tobom počelo je sve
(I dok živim to nek traje)
jer sad više se ne bojim
(Sada znam da te volim.)
Prvi put nisam sama.
(Zato ostani.)
Uz mene dok si, ja postojim.
Sve ima neki čudan sjaj...
Sklapam oči, a ispred mene još je tvoj lik. Sklapam oči, a oko mene i dalje trag tvoga parfema. Kao da je sada, kao da si tu. Sklapam oči, a taj trenutak kao da živi. Ne da mi mira. Toplina i strast svugdje oko mene. Kao da je sada. Osjećam.
… zamišljenog pogleda iznad hrpe papira, sjećanje joj se vratilo u potkrovlje… bila su to lijepa vremena… puno smijeha, puno zabave, puno opuštenosti, koje im nitko nije mogao ukrasti… bili su ko u svome malom svijetu… bilo je to mjesto utjehe… bilo je to mjesto spokoja… danas ih je puno… idućeg ponedjeljka samo dvoje… ali i dalje je bilo savršeno… niti jedna brojka nije mogla svrgnuti to zaštitničko mjesto… iz njega su bježali samo putem olovke i papira… kroz priče slika… kroz maštu… da… savršenstvo…
Sklapam oči, a oko mene mrak. Sklapam oči, a na površini kože i dalje je tvoj trag. Kao da je sada, u ovome trenutku. Male piknjice, odaju jezu na mojoj koži. Neki mili osjećaj podilazi mi. Živim u trenutku.
… zamišljenog pogleda, iznad hrpe papira, sjećanje joj se vratilo na one stare zidove obojane blijedo žutom bojom… onako tipično za takve ustanove… onako poticajne boje… na ona četiri zida, ukrašena samo pokojim posterom i diplomom… na onu zelenu boju što se prostirala ispred nas… na onaj trošni miris… da…bilo je lijepo…
Sklapam oči, a pored mene ti. Sklapam oči, a osjećam okus tvojih usana. U glavi premotavam film svih ovih dana, mjeseci. Iz trenutka u trenutak osjećam kao da je sada. Ponovo. Ovdje si.
…zamišljenog pogleda, iznad hrpe papira, sjećanje joj se vratilo na ona lica… bilo ih je 32-je u početku, a zatim za dvoje manje… smijeh, svađa, podilaženje, provokacije,pa opet smijeh… bila je ekipa, podijeljena na više manjih, ali ekipa… znalo se da se ne smije dirati u „obitelj“… ah, to su bili dani… biseri rasuti po cijelom svijetu… ponekad pravi biseri.. pred profesorima, ali i pred nama … lica nezaboravna…
Sklapam oči, a u meni sjećanja. Sklapam oči, a u meni sadašnjost. Previranje osjećaja.
{…divno je biti dio nečega…divno je imati sjećanja…čuvati momente… pozdrav E razredu..i dobrodošla nova sjećanja na neke druge ljude}
Ležali su u tišini sobe. Jedno kraj drugoga naizgled sretni. Okrenutih leđa, snivali su svaki za sebe. Željeli su, ali odvojeno. Samo toplina drugoga tijela, podsjećala je na prisutnost. Ali i samoća je bila tu.. Negdje na sredini.. daleko … a opet tako blizu… S jedne strane miran san, s druge more suza. Ležala je mirno, tiho… Nije ridala.. Nije ga željela probuditi… Držala je to za sebe.. Njena tajna… Pod okriljem noći… Samo lokva suza mogla ju je odati…
…sve priče počinju nekim sretnim događajem… ova ne… kažu da za svako pravilo postoji iznimka… ona je uvijek voljela biti iznimka… drugačija od drugih.. u crno bijelom filmu ona je htjela biti ružičasta princeza… u komediji jednog života, željela je glumiti smrt… ona je svoj život živjela na svoj način…daleko od svijeta krio se njezin mali svijet… ona i nitko više… ključevi su bili samo za nju… za razliku od Pavla samog na svijetu, ona nije bila tužna… voljela ga je… čuvala za sebe.. tu je bježala kada nije imala kamo… tu je jasno i glasno govorila sve o svakome i svemu… bila je najveći kritičar… ali i najveća utjeha…
…da..na početku njene priče nije bilo smijeha… nije bilo tuge… bila je samo jedna velika praznina… sve oko nje bilo je isprazno… bez boja, bez teksture, oblika, emocije… ništa… veliko NIŠTA… tu se vračala svaki put kad je osjećala pritisak, ljutnju, bol, tugu… tu je gradila nešto svoje… svoje frustracije oblikovala je u nešto novo, nešto bolje… znala je da živi kao Jim Carrey u jednom od svojih filmova… u svijetu izgrađenom u laži… samo ovoga puta ona je bila idejni tvorac..
…osjećala je nešto u zraku… sada je shvaćala čemu one tvrdnje kako se napetost može rezati nožem… sada je to osjetila i u svojemu životu… doslovno je gledala kako se sve ruši…Toliko vremena uložila je u to, a sada…
…osjećala je bol..neopisivu bol…ljutnju… sve se skupilo..a nije mogla nikud s tim… previše je toga bilo što nije mogla podnijeti… znala je da joj u tome neće pomoći ni najskriveniji kutak njezinog malog svijeta… srce je prepuklo…
Ležala je u tišini sobe. Sama sa sobom i svojim mislima. Okrenuta prema zidu, snivala je budna… Grčevito u ruci držala je tu malu crnu spravu… Mrzila ju je trenutačno.. Mrzila je njega, što je značilo da joj je stalo… Nikad to nije priznala na glas… Ni njemu… Ni sebi…
..zašto nisi ovdje? Zašto ne znaš? Gdje si kad si najpotrebniji? Zašto ne znaš da srušilo se sve...da bez tebe teško je...
(dragi moji,ako još čitate...malo štekam...ispričavam se...jednostavno mnoštvo stvari se dogodilo,i to je usporilo pisanje...knjiga i saga se nastavlja dalje...s vremenom... )
Zagreb. Ilica. S Kaptola se čulo zvono. Podne.
Usijani plavi objekt polako se kretao niz ulicu.
Sjedila je. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja da otvori prozor, odustala je.
Bila je sama.
Trg. Okrenula se prema vratima. Nitko.
Vozač je ostavio vrata otvorena, osjetila je to i bila je zahvalna.
Odjednom je čula kako nešto šušti.
Bila je to glazba, koja je treštala iz slušalica nekog dečka. Valjda je uskočio u tramvaj.
Pogled joj se zaustavio. Promatrala ga je. Imao je crnu kosu, lijepo,čisto i pravilno lice izražajne tamne oči i naušnicu na lijevom uhu. Plava majica nježno je obgrlila njegov torzo, a kratke hlačice otkrivale su dobre noge. Nasmijala se.
Zavirila je u svoju torbu. Pokušala je pronaći svoj MP3. Pogled joj se zaustavio na knjizi.Tek se sada sjetila zbog čega je tu. Prijemni. Uzela ju je i otvorila 203. stranicu.Čitala je par minuta, a onda se pokušala sjetiti što je pročitala. Pogled je maknula s knjige počela pričati. Zaoravila je na komada do sebe. Nekoliko trenutaka trebalo joj je da shvati tu činjenicu. Okrenula se. Nije primjetio. No, zakrivljena usnica, odavala je smiješak na njegovu licu. Ironičan osmjeh, činilo joj se. Zacrvenila se. Super, mislia je.
Zagreb. Ilica. S Kaptola se čulo zvono. Podne. Usijani plavi objekt nikako se nije pojavljivao niz ulicu.Stajao je na stanici i čekao tu plavu kantu da se pojavi. Znao je da često kasne, ali danas je bio posebno nestrpljiv. Sunce je pržilo, a on nije imao ni kapi vode. Osjetio je kako mu probija znoj. Pokušao se sakriti u malu sjenu bandere, ali bezuspješno. Slušao je glazbu. Jedino ga je to uspjevalo smiriti, bar na trenutak. Izvadio je knjižicu iz stražnjeg džepa. Mala skripta. Pokušao ju je čitati, ali stranice su blistale pod suncem pa je ubrzo odustao. Još jednom je pogledao lijevo. Dolazi, ali tako je spor. Ponovno je osjetio žeđ. Trenutak, dva razmišljao je, a zatim potrčao prema kiosku. Tramvaj je još daleko. I dok je čekao ostatak novca pogledao je prema stanici. Stigao je. Naglo je potrčao, a u pozadini je čuo prodavačicu. Nije čekao ostatak novca, nije mu bilo stalo do 2 kune. Zadihano je uskočio u tramvaj. Bio je prazan. Samo je jedna djevojka sjedila u njemu. Imala je poludugu smeđu kosu, koja je slobodno padala na njena ramena. Bijela majica otkrivala je tek toliko da zagolica maštu, a traper suknja pokazivala je njene preplanule noge. Nasmijao se. Izvadila je knjigu, čitala ju na glas. Slatko, pomislio je. Okrenula se prema njemu. Promotrila ga je, opazio je to. Hmm... Zacrvenila se.
Zagreb. Podne je i petnaest minuta. Usijani plavi objekt kretao se tromo u smjeru istoka. I dalje je bio prazan. Samo on i ona. Škripa po usijanim tračnicama nagovjestila je skoru stanicu i izlazak. Ustala je. Nagli trzaj omeo je njezinu stabilnost. Nije pala. On ju je zadržao. Hvala, rekla je uz osmjeh. Uzvratio je. Konačno su stali. Pustio ju je prvu van kroz već otvorena vrata. Kavalir, nasmješila se.
Zagreb. Marulićev trg. Velika žuta zgrada vinula se u nebo. Izgledala je tako tužno, ali strašno. Stajala je pred oglasnom pločom. Bijeli papiri ispisani tako sitnim slovima prekrivali su gotovo polovinu površine ploče. Namrštila se tražeći podatke, koji su joj trebali. Oprosti, može samo malo, začula je. Učinilo joj se poznat glas. Okrenula se. Crna kosa, tamne izražajne oči..Hmm..
Zagreb. Marulićev trg. Velika žuta zgrada vinula se u nebo. Izgledala je tako tužno, ali strašno.
Penjao se stepenicama. Oko oglasne ploče već je bila gužva. Oprostite, samo malo...Gurao se prema naprijed. Morao je pogledati što piše. Smeđa, poluduga kosa, traper suknja... Stajala je pred njim. Okrenula se. Hmm...
Nisam te pratio, rekao je. Pritom se namijao od uha do uha. I ona se nasmijala.
Zagreb. Šest sati popodne. Čekala je na stanici. Plavi objekt je polako dolazio. Spremila je MP3 u torbu. Stigao je. Ulazila je i pogledom tražila slobodno mjesto. Pogled joj se sreo s tamnim očima. Nasmijala se. Nisam te pratila, rekla je i sjela ispred njega. I...kako si prošla?, pitao je...
U noćima tihim, olujnim...
U danima dugim, predugim...
Kad ležim sama sanjam te,
dok hodam gradom tražim te,
u sebi brojim korake...
Kad te vidim postojim,
tvoje oči osjetim...
Kako sad ostati s njim
i samu sebe lagati...
Tvoja sam, znam čudno je,
a ne znam ti ni ime...